Osnovna škola "Grohote" Grohote

Učenici su nas prigodnim programom, koji je uslijedio polaganjem vijenca na starom mjesnom groblju, još jednom podsjetili na veličinu poezije suvremene pjesnikinje čiji stihovi s vremenom ne blijede i time ukazuju na svoju trajnost ljepote.

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Zavjet

Ako mi srce na prestigne ptice
Ako mi oči budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi,

I ako noću ne čeznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u močvarnim dnima
I u tjesnoći duša mi boravi,

I ako ulje nalijevam u svijeću
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijeću
I laži svoj pozamljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato
.