Osnovna škola "Grohote" Grohote - Dječji Pričigin 2011. - Prijatelj iz svemira

> Dječji Pričigin > Dječji Pričigin 2011.

Dječji Pričigin - priče 2011.

Prijatelj iz svemira - priČAn ti priču/dječji pričigin 2011.

Autor: Dragana Đurić, 31. 3. 2011.

Matej V., 6.r., OŠ Vladimira Nazora, Virovitica

Mentor: Draga Vranješ Vargović

Ne tako davno, živio je dječak po imenu Kamenko. Imao je lijepe plave oči, kvrgav nos, lijep osmjeh i podužu kosu. Bio je visok i odvažan, jako dobra srca. Oduvijek je želio letjeti u svemir, vidjeti nešto drugačije, ljepše no za to nije imao mogućnosti. Došao je kod nastavnika geografije i upitao ga da li se može li letjeti u svemir? Nastavnik mu odgovori da može, ali da oni u svom kraju nemaju mogućnosti. Kamenko upita zašto? Zato jer nemamo raketu, veliku pistu gdje bi sletio i ono najvažnije, a to je novac. Za to treba puno novca i opreme, pa na žalost ne možemo u svemir. U redu, odgovorio je Kamenko i dodao: „Ja ću sam izumiti raketu“. Nastavniku je bilo žao malog Kamenka. Mislio je, neka bude uporan, shvatit će jednom. Kamenko je bio siguran da može napraviti letjelicu. Znao je koristiti stare stvari, a zanimala ga je i tehnika. Tako je pošao do smetlišta i uzeo stvari koje mu trebaju za izgradnju letjelice.

Ustani lijenčino!!! Reče mama Kamenku i upita ga: Kakve su to stare stvari? Da si to odmah pospremio. Kamenko je sve stare stvari što je donio sakrio od mame u svoju staru kolibu u šumi. Bili su ljetni praznici pa nije bilo nastave, a nastavnika iz geografije sreo je jer živi u susjedstvu. Uporan da izgradi letjelicu Kamenko je svaki dan gradio i gradio. Prvo je uzeo stari motor auta i popravio ga. Letjelica je gotova, uzvikne!!! Gotova!!! Gotova!!! Gotova!!!, a onda se ona raspadne. Nije je dobro pričvrstio. Nije mogao upaliti motor. Tužan je uzeo knjigu o letjelicama. Čita, gleda, čita, gleda i napokon je shvatio gdje je pogriješio. Nije pričvrstio ovo, ovo tu, ovo nisam stavio…. Evo, sad je gotova. Upali motor i krene u svemir…, ali… nešto ga zaustavi… Mama, tata … pomisli... Bit će žalosni, neće znati gdje je. Ali… ide dalje. Poleti. Umjesto u veselju, u tuzi. Da li će se mama i tata brinuti. Sve je više, više, više,… Zemlja mu se činila sve manja, manja, manja, … Bum!!! Kamenko se zabio u Mjesec. Začuje čudan zvuk i počne plakati. Suze se pretvoriše u dijamante i počnu letjeti naokolo. Dobar dan reče netko. Kamenko pomisli da je spašen. Otvori vrata i ugleda svemirca. Dobar dan, još jednom kaže. Kamenko odgovori, dobar dan. Tko si ti? - upita svemirac. Ja sam čovjek s planete Zemlje. Dobro došao na Mjesec, odgovori svemirac. Kamenko ga upita zašto nije u obliku banane? Svemirac odgovori da su to samo priče. Kamenko počne zapisivati kako svemirac izgleda. Zelena glava, šest očiju, dvije antene, tri prsta, sedam nogu, a na nozi dva prsta. Debeljuškast, visok 150 cm i ima okrugle uši. Vrlo je ljigav, ali jako dobra srca. Kamenko pomisli u sebi - „Baš me zanima kako izgleda vaš svijet“. Svemirac ga odvede po cijelom planetu, pokaže mu druge svemirce i zabavljao se s njim. Kamenko je morao kući. Da li te smijem slikati da imam uspomenu na tebe? Svemirac kaže, naravno. Kako se zoveš? Svemirko. A ti? Kamenko. Lijepo ime. Vrijeme je da krenem kaže Kamenko. Svašta lijepo sam vidio. Idem. Ali ima jedan problem. Letjelica mi je zapela za vaš planet. Kako ću sad ići kući ? Mi ćemo ti pomoći. Uspjeli su. Hvala na pomoći. Doviđenja! Kamenko je odletio. Putem do Zemlje promatrao je druge planete i zvijezde. Kako da znam gdje je moja kuća? Mislim da je tamo u Europi, blizu Zagreba. Evo je!!! Napokon kod kuće. One slike koje je Kamenko slikao nikome nije dao. Ostale su njegova tajna. Došao je kući, legao i razmišljao o svom svemirskom prijatelju koji mu je pomogao izvući letjelicu s Mjeseca. Drugi dan izašao je van, gledao u nebo i zaplakao.

Povratak

Ispiši članak

Tražilica