Osnovna škola "Grohote" Grohote

Moja prva priča ...

Andrea                                                                    Antonio

Paulina

Luka                                                                    Izabella

Ana

Magdalena

Pročitajte s nama ....

SPAŠENE SUZE

Prije zrnca svjetlosnih godina u jednom malom kraljevstvu živio čovjek dobre čudi, vrijedan i ugodan. Imao je sina, dječačića veselih obraza i umiljatih očiju, pravu radost svoje obitelji, a osobito majke, koja se njime od rođenja ponosila. Jednog dana dječačić se igrao pored jezera na rubu sume, nedaleko od svoga doma. Upravo je bio bacio šareni kamen u vodu kad začuje neutješni jecaj sto je odnekud dopirao do njega. Začuđen, pode prema nježnom glasu i nade malu djevojčicu u svečanoj haljini kako sjedi na panju i plače. Plakala je tako neutješno i tako zvonko da su i grančice pune lišća podrhtavale od sućuti. Shvati da se dijete izgubilo i povede je sa sobom kuci. Roditelji su se silno zabrinuli pri pogledu na malo, ljupko bice koje nije znalo govoriti ništa osim nekoliko rijeci: mama, tata, papati. Al najčešće je plakala, spuštene glavice i očiju nalik na nepresušne vodoskoke. Već za nekoliko dana dojahao je do njih paž u svijetloj odjeći i sav sretan objasnio kako danima traže kneževu kćerkicu koja se izgubila u šumi. Odlutala je pošto je stara dadilja, umorna od hoda, zaspala, pod drvetom gledajući je kako se igra. Paž im je radosno ponudio nagradu što su je čuvali, ali oni su ponosno odbili. Dječak je bio pomalo tužan sto paž odvodi djevojčicu, ali i zadovoljan što se djevojčica vratila svojim roditeljima i što neće više onako dirljivo plakati. Otišao je u šumu, na mjesto gdje ju je prvi put ugledao. Njegovo dječje srce zadrhtalo je od čuđenja kad je na torn mjestu ugledao mnoštvo sitnih bijelih cvjetova sto su provirili iz trave i okružili stari panj. Još nikada nije vidio takvo cvijeće iako je često s ocem trčkarao šumom. Kao da su vlati trave s nježnošću zadržale na svom rubu dragocjene, bijele suze djevojčice koja je onako gorko plakala. Nabere jedan stručak tog cvijeća i odnese ga, pjevušeći, majci znajući da će je obradovati neobičnim cvjetovima. I zaista, svi su se u kući silno čudili jer nitko dotad nije vidio takve cvjetove, osobito ne tako rano u proljeće. Poslije ih je netko po pospanoj dadilji nazvao visibabama, ali njihovu je tajnu znao samo dječak. Ni djevojčica koja je nekoć toliko istinski i nevino plakala u šumici da je njezina tuga propupala Ljepotom nije ništa znala o njima. Sve do ove price.

Anica Gjerek i Maja Gjerek-Lovreković

Mi smo i ovako završili priču:

Magdalena

Napisali smo i pjesmu ...

Paulina                                            Pjesnik: Romano L....

Nacrtali smo i strip ...

Andrea

Marjan